Šta bi čovjek ostavio iza sebe, da ga se s ponosom sjećaju?

Kad sam u medijima pročitala vijest o smrti barda bh. novinarstva, Esada Hećimovića, prva misao mi je bila koliko je taj čovjek ostavio iza sebe.

Neću ovdje pisati o tome što je i koliko uradio, o svoj njegovoj ostavštini, jer su drugi o tome već rekli mnogo. Ipak moram istaknuti da je neprocjenjivo kada jednog čovjeka generacije različitih ljudi pamte po dobru.

Školu istraživačkog novinarstva 2008. godine pohađala sam na Mediaplan Institutu gdje sam s kolegicom radila na priči o uvjetima života u sarajevskim studentskim domovima. Jedan od predavača bio je Esad Hećimović.

Skroman čovjek, nenametljiv i nesebičan u dijeljenju znanja, savjeta i preporuka. Imao je strpljenja za svakog od nas, za naše neshvaćanje procesa kojim nastaje priča. Prva stvar koju nas je naučio bila je:

Kada istražujete priču ili pratite novac ili pratite ljude

Nastojao nam je približiti, ne baš lake i bezopasne, puteve koji novinari pređu u potrazi za istinom. Jedan od tih teških i opasnih puteva on je prešao istražujući građu za svoju knjigu “Garibi”.

Druga istina koja je današnjem kvalitetnom novinarstvu veliki kamen spoticanja koju nam je odmah na početku Esad Hećimović spomenuo, bila je:

Ne možete se vi baviti istraživanjem ako niste riješili egzistenciju svoje obitelji

Lijepo je tražiti istinu i istraživati, ali ako nemate novac da platite struju, džaba vam istina.

Otišao je veliki čovjek koji je generacije zadužio svojim nastojanjem da iza sebe ostavi bolje i pravednije društvo.

Već nekoliko dana mislim o tome: Šta bi čovjek ostavio iza sebe, da ga se s ponosom sjećaju?

Nesumnjivo, to je znanje koje je prenio onima koji će nastaviti tamo gdje je on stao.

Related Posts

Leave a reply